Dr. Michel Odent - Kako razbiti začarani krug (treći dio)

Što bi bilo... Da su se temeljne potrebe žene koja rađa prepoznale prije pola stoljeća, kada je moderna operacija carskim rezom postala poznata diljem svijeta, historija rađanja bi zasigurno krenula drugačijim smjerom. Prepoznao bi se i uvažio smisao primaljstva. Babice ne bi nestale, niti potpuno kao što se to dogodilo u nekim zemljama, niti de facto, kao u mnogim drugim zemljama gdje su izgubile autonomiju i svoju posebnost te postale zatočenice bolničkih protokola. Kada se uspoređuju zemlje i gradovi ili čak bolnice, moguće je pogoditi stupanj carskoga reza, uspoređujući broj ginekologa i broj babica u određenoj zemlji, gradu ili bolnici. U zemljama u kojima ginekolozi višestruko brojčano nadmašuju babice, babice su izgubile svoju autonomiju i broj carskog reza se munjevitom brzinom povećao. To se dogodilo u zemljama koje su inače vrlo različite jedna od druge, na primjer u Brazilu i nekim drugim latinoameričkim zemljama, Kini, Južnoj Koreji, Tajvanu, Turskoj, jugu Italije i Grčkoj.
 
Da su se potrebe žene koja rađa razumjele, ne bismo danas bili svjedoci druge ili treće generacije „visokotehnologiziranog“ poroda. Dobro je dokumentirana predispozicija za operativno dovršenje poroda koja se prenosi s majke na kći. Istraživanje provedeno u Utahu, SAD, koje je proučavalo sve žene rođene u toj državi u razdoblju između 1947. i 1957., a koje su rađale svoju djecu u razdoblju od 1970. do 1990., pokazalo je da kada žena ima carski zbog «nemogućnosti napredovanja trudova» (engl. failure to progress), šanse njezine kćeri da će imati jednoga dana carski rez povećavaju se 6 puta. Možemo se zapitati smanjuje li se postupno sposobnost rađanja pod utjecajem industrijalizacije porođaja.
Da su se potrebe žene koja rađa razumjele, historija porođaja nikada ne bi ušla u elektronsko doba. U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća liječnici bi se ustručavali stalno pratiti i bilježiti ritam djetetovog srca i snagu kontrakcija maternice pomoću elektronskog uređaja. Uvidjeli bi činjenicu da ženi u trudovima koja zna da su njezine tjelesne funkcije pod stalnom prismotrom, ta spoznaja stimulira neokorteks, što produžava porođaj, otežava ga i time čini opasnijim. Posljedica toga je da sve više djece treba spasiti carskim rezom. Zanimljivo je da su se tek kada se elektronsko doba porođaja dobro utemeljilo diljem svijeta, prvi put napravila veća istraživanja koja su potvrdila sljedeće: jedini stalan i značajan utjecaj elektronskog fetalnog monitora, kada se on uspoređuje s povremenim slušanjem otkucaja srca djeteta, jest taj da povećava broj operativnog dovršenja poroda carskim rezom.
Da se zaobišlo elektronsko doba porođaja, zahvaljujući zdravom razumijevanju prirode rađanja, vjerojatnost je da strah od litigacije ne bi postao opsesija. U sedamdesetim godinama prošloga stoljeća mnogi liječnici i mediji su imali tendenciju prenositi vjerovanje kako se elektronskim metodama monitoringa svi rizici porođaja mogu eliminirati… kao da se nevoljan proces može kontrolirati i «voditi» tako lako kao što se upravlja avionom. Takvo vjerovanje implicira da se u korijenu svake nesreće, na primjer hendikepa ili smrti djeteta, radi o nečijoj pogrešci ili nedostatnoj brizi.
Da su se prije nekoliko desetljeća postavila prava pitanja, danas ne bismo bili zatočenici dobro ustoličenih doktrina. Na primjer, da je središnja preokupacija bila da se rodilji osigura okolina koja razinu adrenalina održava niskom, bilo bi lako predvidjeti kako će prisutnost muškog neokorteksa stimuliranog oslobađanjem hormona stresa vjerojatno biti faktor rizika. Danas se nitko ne bi usudio uprijeti prstom na pojavu novih doktrina koje se odnose na sudjelovanje očeva tijekom poroda i spektakularnog povećavanja broja carskog reza. Te dvije stvari su se otprilike istovremeno pojavile (na Zapadu, sedamdesetih godina). Izuzetak je slučaj Irske, gdje se i jedno i drugo pojavilo tek krajem osamdesetih godina.
 
Zlatno pravilo
Budući da u korijenu naglog porasta broja carskoga reza stoji izravno ili neizravno nerazumijevanje fizioloških procesa, jednostavno zlatno pravilo može pružiti pomoć u otkrivanju temeljnih potreba žene koja rađa. To se zlatno pravilo može sažeti u jednu rečenicu: Kada se govori o porodu i rađanju, sve ono što je specifično za ljude mora se eliminirati, a sve ono što je specifično ostalim sisavcima, mora se zadovoljiti. Da bi se eliminiralo ono što je specifično ljudsko, potrebno je osloboditi se tereta svih vjerovanja (koji su neodvojivi od rituala), koja su tisućljećima ometala fiziološke procese rađanja u svim znanim kulturnim okruženjima. (Takva su vjerovanja vjerojatno predstavljala evolucijsku prednost na određenom stupnju ljudske povijesti.) To podrazumijeva smanjenje aktivnosti neokorteksa, dijela mozga čija je izuzetna razvijenost jedinstveno obilježje čovjeka. To također podrazumijeva da se jezik koje je jedinstven čovjeku, mora vrlo oprezno koristiti.
Zadovoljiti potrebe sisavaca znači da se prije svega treba zadovoljiti potreba za privatnošću, budući da svi sisavci tijekom poroda, imaju strategiju skloniti se od pogleda i izbjeći promatranje. Time se istovremeno zadovoljava potreba za sigurnošću: ženka sisavaca koji žive u džungli ne može roditi ako je okružena predatorima. Zanimljivo je da kada žena koja rađa ima potpunu privatnosti i osjeća se sigurno, vrlo često se nađe u tipičnom položaju sisavca, na primjer u položaju puzanja.
Danas je uobičajeno reći da porođaj treba «humanizirati». Međutim, ako je cilj da se smanji broj carskog reza, prednost treba dati „mamiziranju“ porođaja (da postane što je više nalik porodu ostalih sisavaca). U tom smislu, porođaj treba de-humanizirati.
 
Izvadak iz knjige Michela Odenta «The Caesarean», 2005
Prevela s engleskog: Saradadevii Hull Jurković

Izvor: www.roda.hr