Zdravstvena zaštita majki u BiH, Prof. MARSDEN WAGNER, USA

Prije 200 godina sva zaštita pri porodu bila humana, bila je sprovođena od strane babica, koja je porodilju stavljala u centar pažnje i uglavnom poštujući prirodu kao i kulturološke aspekte.  
Nakon Drugog Svjetskog rata nastupilo je doba tehnologije. Ako možemo poslati čovjeka na mjesec, možemo imati i perfektan porod. Porod djeteta je time premješten u bolnice, iako apsolutno nije postojalo naučnih podataka da je bolnica sigurno mjesto za rađanje. U bolnicama su doktori/ice preuzeli kontrolu nad porodom sa sve više i više upotrebe aparata i lijekova bez znanstvenog dokaza koji opravdavaju njihovu upotrebu. Doktori/ice su bili u centru i imali su kontrolu, babice su bile marginalizirane, te nije imala ulogu za ženu ili njenu porodicu - medikaliziran porod.  
1980.- te i 1990.- te su bile obilježene reakcijama na medikalizirani porod i time je otpočeo pokret za humani porod. Humani porod znači stavljanje žene u centar i davanje kontrole ženi, tako da ona, ne doktori/ice ili bilo ko drugi, donosi odluke o onom što će se desiti. Humaniziran porod znači razumjeti da fokus usluga za zdravstvenu zaštitu majke jeste primarna zaštita u lokalnoj zajednici, a ne bolnička - tercijarna zaštita. Pri humaniziranom porodu: babice, medicinske sestre i doktori/ice zajedno rade kao ravnopravni članovi/ice. Humanizirani porod znači da su usluge zdravstvene zaštite majke zasnovane na dobrim znanstvenim dokazima uključujući EBM dokaze o ispravnom korištenju tehnologije i lijekova.
Posljednjih 15 godina je obilježeno medikaliziranim i humaniziranim pristupom u majčinskoj njezi, koji je dobio na intenzitetu, te je postao globalan. Danas postoje tri vrste majčinske njege: visoko medikalizirana, “high tech”, doktori/ice su u centru, marginalizirana je zdravstvena zaštita od strane babica, na primjer u SAD-u, Irskoj, Rusiji, Bosni i Hercegovini, Poljskoj, Češkoj Republici, urbanom Brazilu; humanizirani pristup sa jakom, većom autonomnosti babica i sa manjim stepenom intervencija, na primjer u Nizozemskoj, Novom Zelandu i Skandinavskim zemljama; te mješavina oba pristupa, na primjer u Velikoj Britaniji, Kanadi, Njemačkoj, Japanu, Australiji.
Evolucija majčinske njege u BiH
BiH, zajedno sa zamljama bivšeg Sovjetskog Saveza, je kompletno medikalizirala porod u 1960tim, 1970tim i 1980tim godinama. Nije bilo pokreta za humaniziran porod sve do raspada Sovjetskog Saveza. Nakon toga ginekolozi, doktori, babice, društveni naučnici i zainteresovane žene su počele sa procesom demedikalizacije i humaniziranog poroda u BiH. Polako je načinjen napredak i  humaniziranom porod. Najveći napredak je načinjen u društvenim i obrazovnim aspektima poroda- na primjer uključujući člana porodice u porod, zadržavanje bebe kod majke, itd. Ali u BiH doktori još uvijek asistiraju pri porodu, gdje su babice marginalizirane i još uvijek ne postoje centri za porod izvan bolnica. Tokom 1990.- te godine u Njemačkoj su postojala tri samostalna centra za porod i sada ih ima preko 100, mnoge babice su napustile bolnice, te su sada prisutne pri porodu u porodiljskim centrima ili kod kuće. Mnogi doktori/ice u BiH još uvijek vjeruju da kuća nije sigurno mjesto za porod uprkos izvanrednom istraživanju, koje je objavljeno u britanskom medicinskom časopisu, British Medical Journal u junu 2005. godine (vol. 330, Number 7505, pg 1416), koje zaključno dokazuje  da je planirani kućni porod apolutno siguran za nisko rizične porodilje. Preko 5000 nisko rizičnih porodilja su imale planirani porod kod kuće uz prisustvo samo babice, i nije bilo smrtnosti majki, i isto toliko ili manje smrti novorođenčadi kao i kod nisko rizičnih porodilja u bolnicama.
U BiH medikalizirani porod u bolnicama su ishod raskola između upotrebe opasnih, invazivnih procedura i onog za što znanstveni dokazi tvrde da bi se trabalo koristiti.
    NIKAD ne bi trebalo obavljati klizmu,  brijanje pubične regije, niti zabrane upotrebe tečnosti i hrane, niti rutinske intravenozne kanile, niti rutinskog CTG-a tokom poroda.  Pozicija litomije (ravno na leđima) se ne bi trebalo koristiti tokom prve faze poroda. Uterinski stimulansi za indukciju ili augumentaciju poroda se nikad ne bi trebali upotrebljavati u više od 10% slučajeva. Epizotomija je neophodna, prema znanstvenim podacima, u najviše 10% slučajeva, ali se u BiH koristi pri skoro svakom porodu prvorotkinje i možda kod polovine svih kasnijih poroda - to je genitalno sakaćenje nad hiljadama žena u BiH. Istraživanja pokazuju da ukoliko  na porodima prisustvuju babice, postoji manje bespotrebnih upotreba navedenih procedura.