Razmišljanja blizanaca prije poroda

„Kaži mi, vjeruješ li ti zaista u život nakon poroda?“, pita jedan blizanac.

„Da naravno! Ovdje unutra rastemo i jačamo za ono što nas očekuje napolju“, odgovara drugi blizanac.

„Ja mislim da je to glupost !“, kaže prvi, „ne može postojati život nakon poroda – kako bi to molim te trebalo izgledati?“

„Pa baš tačno ni ja to ne znam. Ali biće puno svjetlije nego ovdje. I možda ćemo moći trčati i jesti ustima?“

„E, pa tako nešto još nisam čuo! Jesti ustima, kako luda ideja. Mi imamo pupčanu vrpcu koja nas hrani. I kako ti misliš trčati? Za to je pupčana vrpca previše kratka.„

„Ja mislim da je to sigurno moguće, sve će biti samo malo drugačije.“

„Ti si lud ! Niko se još nije vratio od „nakon poroda“. Sa porodom je životu kraj, i tačka.“

„Ja priznajem da niko ne zna kako će izgledati život nakon poroda. Ali, znam da ćemo mi vidjeti svoje majke i da će se one brinuti za nas“.

„Majka??? Pa nije valjda da vjeruješ u majku? Gdje je ona, molim te“?

„Pa ovdje – svukud oko nas. Mi smo tu i živimo u njoj i kroz nju. Bez nje mi ne bi ni postojali!“

„Ma daj! Ja od majke ništa nisam osjetio, znači ona ne postoji.“

„Jesi, ponekad, kad smo potpuno mirni, možeš čuti pjevanje. Ili osjetiti, kad ona miluje naš svijet...“


Izvor: Probni čas učesnice Ele Kiel, Seminar „Yoga prije i nakon poroda“,
Institut „Mandala“, Wetzlar 2007