Menu

 

Pismo iz Europe: Ponovno rođenje poroda kod kuće

 

Porod kod kuće danas je realna mogućnost u Ujedinjenom kraljevstvu i prihvaćen je kao informirani izbor žena koje žele izbjeći potencijalno štetne intervencije i upravljati vlastitim porodom koliko god to mogu. Promjena u smjernicama vezanim za porod prvi put je uočena u izvješću Royal College of Midwifes 2002. godine, gdje je navedeno kako “porod kod kuće ne smije više biti posebna privilegija manjine, već bi se trebao prihvatiti kao sastavan i normalan dio moderne skrbi o rodiljama”.
U rujnu 2007. godine UK National Institute for Health and Clinical Excellence (NICE) izdao je bolničke smjernice o skrbi zdravih žena i njihove djece tijekom poroda. Među ključnim prioritetima ističu: “®eni bi trebala biti ponuđena mogućnost planiranja poroda kod kuće, u kući za porode uz prisustvo primalje ili u rodilištu uz prisustvo opstetričara.’ U Izvješću stoji da “ukoliko žena planira roditi kod kuće ili u kući za porode, veća je mogućnost da će porod biti prirodan i s manje intervencija.”
Preporučuju nadalje da “žena pri porodu treba imati podršku osobe koja će se posvetiti samo njoj i ne bi se smjelo ostaviti je samu, osim na kratko vrijeme ili ukoliko to želi”, te da se ne bi smjele nuditi ili savjetovati bolničke intervencije ukoliko porod normalno napreduje.” “Mogućnost rađanja u vodi preporuča se radi ublažavanja bolova”, te da “prije odabira epiduralne analgezije, ženu treba informirati o rizicima i prednostima, te na koji način utječe na porod” (2).
Ubrzo nakon objave izvješća, Radna grupa za skrb pri porodu (Maternity Care Working Party), sastavljena od predstavnika Kraljevskog sveučilišta za opstetričare i ginekologe (Royal College of Obstetricians and Gynaecologists), Kraljevskog sveučilišta za primalje (Royal College of Midwives) i Nacionalne zaklade poroda (National Childbirth Trust), donijela je zajedničko očitovanje o potrebi priznavanja, olakšavanja i nadgledanja normalnog poroda. (3) ‘‘Normalan’’ porod odnosi se na “žene čiji su trudovi započeli sami od sebe, a porod napreduje bez medikamenata i završava spontano”. Ova definicija isključuje “indukciju trudova prostaglandinom, oksitocinima ili prokidanjem vodenjaka, epiduralnu, spinalnu ili opću anesteziju, porod pomoću kliješta ili vakuuma, carski rez i epiziotomiju. Preporuča se mogućnost izbora mjesta poroda, uključujući i porod kod kuće, kući za porode uz prisutnost primalje ili rodilište s primaljama i medicinskim osobljem, te mogućnost upoznavanja s primaljom prije poroda.“
Možda porod kod kuće i ne bi bio ponovo uzet u obzir, da postotak poroda carskim rezom nije u porastu, dok u isto vrijeme istraživanja dokazuju štetne dugoročne posljedice koje su šokirale brojne porodničare, zdravstvene djelatnike i majke, namećući pitanje kako smo se, u kulturi koja pokušava kontrolirati porod hitnim intervencijama i sofisticiranom tehnologijom, uspjeli uplesti u takvu zbrku (4–10). John Davis, umirovljeni profesor pedijatrije na Sveučilištu u Cambridgeu, zapaža: “Čest je slučaj da obeshrabrujuća atmosfera koju stvaraju užurbani opstetričari u rodilištu pridonosi tijekom poroda pojavljivanju upravo onih problema za koje su pripravni da interveniraju.” (J. Davis, osobnom komunikacijom, 19. studenoga, 2007.)
Kao i kod drugih sisavaca, nepodržavajuća okolina sprečava izlučivanje hormona koji potiču spontano ponašanje, što rezultira produljenjem poroda ili čak smrtnim ishodom pri porodu. (11).
Jesu li žene zaista “prerazmažene da bi tiskale?” Sigurno je da se neke žene odlučuju za carski rez iz uvjerenja da je to siguran i bezbolan način rađanja. Odluka je utoliko češća ako su već doživjele traumatičan vaginalni porod i ne mogu prihvatiti  ponovno suočavanje s tim iskustvom (12). Ipak, iskustva s Krize poroda (Birth Crisis), moje telefonske linije za pomoć ženama koje se suočavaju s traumatičnim iskustvima s poroda, pokazuju da je oko 80% žena koje se obraćaju za pomoć radi posttraumatskog stresa uzrokovanog porodom, rodilo carskim rezom. Za njih operacija nije rješenje za izbjegavanje boli. Naprotiv, ona je uzrokuje. Saznanje da je porod kod kuće realna mogućnost, za njih je jedina ohrabrujuća stvar po pitanju nove trudnoće ili, ukoliko su već trudne, ohrabrenje da će porod dobro završiti. Preporuka da se porod kod kuće odnosi samo na niskorizične trudnoće za njih nije prihvatljiva. Spremne su riskirati.
Prvi put postoji službena potvrda opasnosti bolničkog poroda i prednosti poroda u okruženju gdje rodilja preuzima kontrolu. Možda ne zvuči revolucionarno, no ovo bi mogao biti uvod u revoluciju, ukoliko bi praksa slijedila preporuke.
Na neki način ova je ideja “trčanje pred rudo”, jer promjene ne mogu nastupiti prije nego se sve primalje ne educiraju o porodu kod kuće, ne dožive to iskustvo, ne postanu samouvjerene po tom pitanju, bez pokušavanja prenošenja bolničke prakse u kuću. Ne radi se samo o pružanju mogućnosti izbora rodiljama, već o procjenjivanju rizika i prednosti u različitim situacijama prilikom poroda, te kvaliteti odnosa između osoblja pri porodu i rodilje kojoj je na usluzi. Iskustvo poroda kod kuće trebalo biti osnova edukacije za sve primalje, a ne specijalizirana vještina za pojedince ili male grupe.
Heather Parker, direktorica Midwifery for Torbay u Devonu, gdje svaka žena može odlučiti nakon pojave trudova želi li u bolnicu ili ostati kod kuće, kaže da je 2006./07. godine 12,8% žena odlučilo roditi kod kuće, a do veljače 2007. godine postotak se popeo na 18% (H. Parker, osobnom komunikacijom, 26. studenoga 2007.)
Primalje iz Albanyja (13) djeluju u dijelu Londona gdje susreću razne etničke grupe, a rodilje potječu iz široke lepeze različitih kultura. Ne izabiru niskorizične slučajeve za porod kod kuće, već su na usluzi svim ženama bez obzira na socijalni ili medicinski rizik, koje imaju mogućnost izbor poroda kod kuće. Becky Reed kaže da od 210 rodilja čijim su porodima prisustvovale od siječnja do prosinca 2006., njih 46 % rodilo je kod kuće. 82% žena imalo je spontani vaginalni porod, 15 % carski rez, a 3 % porod pomoću vakuuma ili kliješta ; 96% žena koje su imale normalan spontani porod, nisu imale nikakvu analgeziju, a 19% njih rodilo je u vodi. Kod 70% rodilja međica je ostala neoštećena i bez epiziotomije; U 73,5% slučajeva treće porođajno doba odvilo se fiziološki, a 78,8% žena isključivo je dojilo dvadeset i osmog dana po porodu (B. Reed, osobnom komunikacijom, 26. studenoga 2007.).
U Ujedinjenom kraljevstvu, primalje odlaze iz rodilišta radi frustracija uzrokovanih institucionalnim nasiljem i kažnjavajućim odnosom, osjećajući se zarobljenim između prakse poroda kao na pokretnoj traci, za razliku od poroda u kojem je rodilja središte događanja.
S druge strane, iz razgovora s primaljama koje redovno prisustvuju porodima kod kuće, očito je da njihov posao nije samo koristan, već da zajedno s majkama dijele jedinstveno i dragocjeno životno iskustvo.
 
Sheila Kitzinger
http://www.sheilakitzinger.com/
Preneseno s
http://www.blackwell-synergy.com/action/showFullText?submitFullText=Full+Texthttp://www.sheilakitzinger.com/+HTML&doi=10.1111%2Fj.1523-536X.2007.00216.x
„Birth: Issues in Perinatal Care“, br. 35/1 str. 77-78, ožujak 2008.
Prevela s engleskog jezika Vedrana Vršić
Izvor:www.roda.hr